Šta da kažem,
ljubav je kao rat,
i ta bitka loše mi ide.
Možda će neko reći
da sam budala,
a možda se neko,
kao i ja,
za neku ženu
iskreno brine.
Volim mir,
ljepotu i dostojanstvo,
koje ona sa sobom nosi,
volim svaki njen pokret,
treptavi glas,
i njenu dugu kosu,
što joj je vjetar nosi.
Zaljubih se u nju
kao dijete u čokoladu,
al' ne bijaše mjesta
u srcu njenom za mene,
pa sad pišem pjesme
u velikom hladu,
i zamišljam ljepotu
te moje
voljene žene...
Nema je,
otišla je kao vjetar,
kao Sunce kad zađe...
A ja još u ruci
čuvam njen dodir,
osjetim još uvijek
miris njen,
pa na čas se trznem,
i shvatim,
da sam još uvijek,
samo u nju zaljubljen.
(Nekad davno napisah ovu pjesmu...)
