[ Put kojim sam koracao ] 29 Avgust, 2016 00:00

 

Vreme čini svoje. A ti čoveče?

-          Stanislav Jerzy Lec

Nisam siguran da li je jutro svanulo. Trljam oči i polako gledam kroz prozor – kiša pada, tmurno je i vjetar duva. Selo je tako jutros mrtvo. Čak ne čujem ni cvrkut ptica.

Pod nogama osjetim toplotu i pazim da ne zgazim očevog mačka koji gleda samo kako će se smjestiti negdje ispod deke kako bi spavao i uživao.

Razmišljam da nastavim spavati, ali ne, čujem grebanje na vratima od sobe i „jaukanje“ mog mačka Mišenka – još jedna lopuža je došla u sobu.

Od sna više nemam ništa od njihove igre okolo mene i skakanja po sobi. Tako su radosni i srećni jutros. Na njih, izgleda, ne utiče vrijeme koje se naglo promijenilo.

Ustao sam da napravim kafu, roditeljima i sebi. Čini mi se da je nismo ni počei piti, a one male lopuže su uveliko zaspale.

Otac je, kao po običaju, brzo popio kafu i otišao je da pusti kravu u pašnjak, ali kada je ugledao svoj automobil, imao je šta i da vidi – neko ga je obio i poslužio se stvarima i dijelovima iz njega. Naime, naši iz sela su se lijepo poslužili jutros kad su krenuli u Pale.

Nismo im poželjeli zlo, jer su svakako zlo sami od sebe, a tu grešku su samo dodali na listu svoje ljudskoszi, smijeha i dobrote kojim se predstavljaju dok su u našem prisustvu. Nije nam potrebno veliko razmišljanje da znamo ko je to uradio...

Htio sam da prijavim sve policiji, ali sam odustao i od toga. Svakako su im dovoljno poznati i isto tako mi je jasno da policija ništa ne bi učinila, kao i dosad što nisu ništa uradili povodom krađa i obijanja u našem selu. Dođu, prošetaju se prirodom, nešto malo zapišu, popiju kafu i po koju rakiju i tu se sva priča završava.

U lošoj državi sve je loše pa se pitamo kakvo nam je vrijeme, 13 ºC u julu mjesecu. Odgovor je sasvim jasan: „Vrijeme je dobro, kakvi su ljudi“.

Želim vam svima dobro, koji ovaj tekst pročitate, i dobro okruženje.

 

 

Trebević,

16. 7. 2016. god.

[ Poezija ] 13 Avgust, 2016 07:30

 
 

U tvojim očima

nestaje samoća moja,

misli –

kao da ih rijeka

u trenutku odnese...

 

U tvom liku

sva je priča moja,

moji osjećaji,

putevi bola...

 

U jednom trenutku

živim svoj san,

tu si ispred mene,

sreća mi na licu blista...

U drugom,

nestaješ bez riječi

izblijediš kao para,

kao oblak dima,

a meni –

tvoj lik ostane

i vrijeme koje treba

jednom da prođe,

jednom da prestane... 

 

 

[ Put kojim sam koracao ] 01 Avgust, 2016 00:00

 
Razumevanje je dublje od poznavanja. Mnogi ljudi vas poznaju, ali malo njih vas zaista razume.

-          Dušan Srdić

Svakodnevno smo okruženi ljudima. Imamo dosta prijatelja, neprijatelja, poznanika. Za jedne kažemo da ih poznajemo dobro, a za druge samo da ih poznajemo. Ali, u određenim situacijama, često kažemo da nas niko ne razumije u nečemu, sem nas samih.

Ja često navodim određene primjere iz sopstvenog života, ne uzimajući u obzir primjere drugih ljudi oko mene – sem u određenim situacijama – kako ne bih igrozio nečiju privatnost.

Naime, kad sam završio prvi ciklus studiranja na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Istočnom Sarajevu, pa poslije određenog vremenskog perioda, mnogi ljudi su mi počeli govoriti da uplaćujem sebi volonterski pripravnički staž, u određenoj školi, kako bih položio stručni ispit, iako sam im govorio da za to nemam novac i da to moji roditelji trenutno ne mogu finansirati.

Počeo sam dolaziti u situaciju da mi govore da ja to sve mogu, a da se samo izvlačim kako ne bih dao novac. “Ja te razumijem sve, ali možeš ti to”, reče mi jedna koleginica. Pa da li me zaista razumije?!

Malo je danas onih koji mogu da razumiju nečije probleme. Nisam siromah, ali nisam ni bogataš. Doći će vrijeme kad će propjevati i moje ptice – potrebno je strpljenje, zdravlje i sreća. Jer, svako od nas na planeti Zemlji se rodio pod određenom zvijezdom. Nekome ta zvijezda zasija odmah, a nekome je potrebno vrijeme da se ta zvijezda upali.