Fotografije,
kao bolan prikaz sjećanja
tu ispred mene stoje,
zamagljen daleki put
i nas dvoje -
pružamo ruke
da se dodirnemo
bar jagodicama malo,
ali vrijeme kao za inat leti
i uzburkano more se talasa,
na pješčanoj stazi više nema puta,
a ti,
kao zalazak sunca mi blijediš u očima
i neka čudna prašina
ne da mi da vidim lice tvoje...
 
Ja ulažem napor
da dobijem snagu,
ali sve više i više je gubim,
ne želim da mi te ova čudna bura odnese,
kupam se u znoju,
trzam se i budim -
kao ranjeni orao skupljam krila svoja...
 
Zatim, razmišljam
kako snovi postaju realnot,
a da li ti sanjaš,
sanjalice moja?!