Pravim iste greške,

dopuštam ljudima

da uđu u moj život olako

pa idem nekim putem

misleći da je sreća,

a onda se spotaknem

dok mi duša treperi –

ponavljam se i ćutim...

 

Ali,

moje misli su kao uzburkano more,

vrela krv ih vrti

i iznova budi...

Opijen lažnim emocijama ljudi,

shvatam –

promijenio sam samo

stranu na kojoj spavam...

 

Jer, ne može čovjek da se mijenja

ako je iskren –

ta nit odgoja

ostala je urezana u meni...

 

A ti,

da bi mogao da osjetiš život,

čitaoče,

moraš da proživiš uspone i padove,

a ja sam ustajao i padao

i ponovo padam,

i na kraju

nemam više ničemu da se nadam,

i biću samo slučajna sjenka u prolazu –

duh koji se među masom gubi

i iznova se kao Feniks budi...