[ Put kojim sam koracao ] 17 Jul, 2015 15:30

 
 
Dok gledam mrava kako se bori da ponese neko drvce i tu njegovu upornost u radu, uzastopno vidim svog oca kroz njegov život. Od malih nogu je bio kao mrav. Nikad ga život nije mazio i uvijek je bio u teškim fizičkim poslovima, uporan baš kao i ovaj mrav.

Ostao je rano bez majke, bez najvećeg oslonca u životu, sa ocem alkoholičarem i dvije sestre. Jedna sestra, moja tetka koju sam volio kao majku, bila je baš kao i on. Sad je više nema i iz dana u dan sve više mi nedostaje njeno prisutvo i njena pažnja. Druga sestra mu je posebna priča. Što se često kaže: „Izrod u oca i majke“. Bar je tako ja vidim, ali da naglasim da ne govorim u njegovo ime. Svaki čovjek i individua za sebe i mislim da svako ima pravo na određeno mišljenje. Ali, da se ja vratim ovome mravu.

Rado se sjećam svog djetinjstva i odrastanja na selu. Kad je počeo rat iselili smo se iz Sarajeva na Trebević, gdje sam odrastao i proveo najljepše dane svoga života. Sjećam se kako sam svaki dan sjedio na ćošku stare kuće i čekao oca da dođe iz rata pa kasnije i iz vojske, gdje je radio poslije rata. Ponekad kad ne bi došao, kad bi morao ostati na dežurstvu, plakao bih što ga nema... Divim mu se u svakom pogledu. On je jedan veliki borac, baš kao i ovaj mrav što me je podstakao da ovo sve pišem i da se prisjećam tih lijepih dana djetinjstva.

Kad smo počeli praviti kuću u Palama, tad nismo imali auto. Svaki dan bi pješice dolazili, nas troje (otac, majka i ja), starom prugom, preko mosta sa pragovima, kroz tunele – tada strasne za mene, jer sam čuo priču o nekakvom drekavcu i bilo me je strah. Radili su i jedno i drugo. Svoju snagu i svoj znoj ostavili su u ovoj kući, za mene, za nas. Bili su uporni kao i ovaj malu mrav koji se bori sa ovim drvcetom.

Sad kad to sve pogledam i kad se sjetim svega, mislim da nikad neću biti kao on, kao njih dvoje. Dva velika borca kroz život. Dva velika mrava koji ponosno koračaju i nose teret svog života – moj ponos, moji roditelji.



[ Put kojim sam koracao ] 16 Jul, 2015 16:56
 
 
 
"Život je kao knjiga. Ne možeš promijeniti strane koje su već
ispisane, ali uvijek možeš početi novo poglavlje".
 
Dok čitamo neku knjigu, iznova i iznova se susrećemo sa raznim događajima koji prate datog junaka/junakinju. Tako je i sa stvarnim životom.
 
Često kažem da je najljepše biti "mali", biti dijete. Odrastanjem, kasnije ili prije, sustignu nas razni problemi, nedostaci poštovanja, ljubavi, gubitak bližnjih i sl, ali uvijek trebamo da se borimo, da budemo sopstveni kritičari i da okrećemo nove, uvijek bolje, strane našeg života.
 
Početi novo poglavlje je veliki iskorak iz brloga problema koji su nas sustizali, ali je najbitnije u svemu da budemo ljudi, da pronađemo nove prijatelje, da imamo vjeru u Boga, da slušamo savjete svakojake i da prihvatimo samo one koji čine i ispunjavaju naš život srećnim.
 
Mislim da je upornost na 1. mjestu. 
  
[ Poezija ] 14 Jul, 2015 10:59
 
 
 
 Malo je stvari potrebno za sreću,

vrijeme – dolazi i prolazi,

zašto da kvarimo svaku priliku nadolazeću,

volimo se,

sve loše ostavimo neka stari.

 

Ti znaš da moj život

nije život bez tebe,

da moj dan nije dan

kad ti nisi tu...

 

Čak i sjeme u polju ima priliku da procvjeta

skupi malo hrabrosti,

iskaži ljubav svoju...

 

Zato dopusti mi da budem

jedna mala zvijezda sazviježđa tvog,

da se jutrom budim sa tvojim likom,

a uvece da se ugrijem

u zagrljaju tvom...

 

Tako je malo stvari potrebno za sreću,

i ti i ja to nismo znali,

sad bih pregazio i rijeku najveću

da samo ti budes

na mojoj lijevoj strani...