Šta da kažem,

ljubav je kao rat,

i ta bitka loše mi ide.

Možda će neko reći

da sam budala,

a možda se neko,

kao i ja,

za neku ženu

iskreno brine.


Volim mir,

ljepotu i dostojanstvo,

koje ona sa sobom nosi,

volim svaki njen pokret,

treptavi glas,

i njenu dugu kosu,

što joj je vjetar nosi.


Zaljubih se u nju

kao dijete u čokoladu,

al' ne bijaše mjesta

u srcu njenom za mene,

pa sad pišem pjesme

u velikom hladu,

i zamišljam ljepotu

te moje

voljene žene...


Nema je,

otišla je kao vjetar,

kao Sunce kad zađe...

A ja još u ruci

čuvam njen dodir,

osjetim još uvijek

miris njen,

pa na čas se trznem,

i shvatim,

da sam još uvijek,

samo u nju zaljubljen.



(Nekad davno napisah ovu pjesmu...)