Danas su zadušnice,
ne brini, nisam zaboravio...
Ali, ja baš kao i ti
ne volim velike grupe
niti u grupama odlaziti na groblje,
jer me to sve podsjeća na još jedan odlazak.
Ne volim slušati „radosni“ narod
koji ne zna gdje se nalazi –
piju alkohol, dave se hranom...
Još im samo kolači nedostaju i muzika
pa da u potpunosti proslave
što vas nema...
Hoću da ti istaknem
da još u sebi čuvam
ono nasmijano, krhko dijete,
koje si branio i štitio od svih...
Još uvijek idem
onim našim putanjama u šetnju,
zapalim vatru kao nekad
kad smo nas dvojica uživali –
pa se sjetim
tvog toplog krompira za užinu,
i tvog toplog zagrljaja,
i mirisa tvoje
tek savijene cigarete...
Nedostaješ mi,
nebrojeno puta ću istaći,
ali život je takav...
Evo, 5 je časova i 33 minuta,
rana zora još nije ni svanula,
a ja ti pišem
i suze mi niz obraze liju...
Kažu mi da ličim na tebe,
a ja od ponosa ne znam šta ću,
ponekad me i ponižavaju,
baš kao i tebe,
ali se ova moja duša ne da
i idem svojim putem,
baš kao i ti,
snago moja...
Neka mi te Bog čuva!
Napisano:
18. 2. 2017. godine
