Danas su zadušnice,

ne brini, nisam zaboravio...

Ali, ja baš kao i ti

ne volim velike grupe

niti u grupama odlaziti na groblje,

jer me to sve podsjeća na još jedan odlazak.

 

Ne volim slušati „radosni“ narod

koji ne zna gdje se nalazi –

piju alkohol, dave se hranom...

Još im samo kolači nedostaju i muzika

pa da u potpunosti proslave

što vas nema...

 

Hoću da ti istaknem

da još u sebi čuvam

ono nasmijano, krhko dijete,

koje si branio i štitio od svih...

Još uvijek idem

onim našim putanjama u šetnju,

zapalim vatru kao nekad

kad smo nas dvojica uživali –

pa se sjetim

tvog toplog krompira za užinu,

i tvog toplog zagrljaja,

i mirisa tvoje

tek savijene cigarete...

 

Nedostaješ mi,

nebrojeno puta ću istaći,

ali život je takav...

 

Evo, 5 je časova i 33 minuta,

rana zora još nije ni svanula,

a ja ti pišem

i suze mi niz obraze liju...

 

Kažu mi da ličim na tebe,

a ja od ponosa ne znam šta ću,

ponekad me i ponižavaju,

baš kao i tebe,

ali se ova moja duša ne da

i idem svojim putem,

baš kao i ti,

snago moja...

 

Neka mi te Bog čuva!

 

Napisano:
18. 2. 2017. godine