[ Put kojim sam koracao ] 20 Jun, 2016 06:23

 
 Ako se prema pojedincu odnosiš kao da je ono što treba i što može biti, on će i postati što treba  i što može biti.

-          Goethe

 

Često se sjetim svoga djetinjstva i školovanja. Sjećam se jutara kad mi se najviše spavalo, a mama bi me budila da doručkujem i da idem u školu. Sam taj prizor u mislima budi u meni, sada, srećne dane pa vrlo rado premotavam film i proživaljavam djetinjstvo, ponovo. Osjetim miris jutra, rosu na nogama i užurbane korake do škole. Sjećam se svih prolaznika i svih pozdrava upućenih njima. Sjećam se tih osmijeha i ljudi kojih, nažalost, više nema. Ne mogu uopšte da zamislim kako neko može da se stidi tih dana u selu i da se pravi da ih nije ni proživio.

Od malih nogu bio sam „putnik“. Čini mi se otkako sam stao na noge, u mislima mi je bila samo šetnja, ljubav prema bližnjima, životinjama i prirodi. Išao sam, kako sam već i spomenuo u početku selo,  u područnu Osnovnu školu „Pale“ u Dovlićima. Put do škole nije bio nimalo lagan za dijete razredne nastave koje je pješačilo u jednom pravcu sat i po vremena. Ali, naprotiv, to je bilo izrazito zdravo i ja se ponosim što sam to sve prošao. Ponosim se roditeljima i njihovom brigom o meni. Ponosim se svojim pokojnim djedom koji me je naučio nekim vrijednostima u životu. Ponosim se ljudima iz sela koji su me u to vrijeme okruživali, tih staraca kojih više nema.

Sad se sve promijenilo. Djeca su postala robovi tehnike i automobila. Često mi se djeca čude što idem u prodavnicu pješice, jer zaboga, to je daleko i treba se ići automobilom. Onda se roditelji pitaju zašto im djeca imaju ravne tabane, krive noge, zašto se brzo umaraju i zašto su stalno prehlađeni. Odgovor leži pred njima, a na njima je da se probude.

I dan-danas sam veliki ljubitelj šetnje i prirode. Prije tri dana sam prešao skoro 16 km pješice za tri i po sata. Otišao sam u svoje selo, zatim sam otišao u selo gdje mi živi baka, a nakon nje sam posjetio svoju učiteljicu Ljiljanu Knežević. Uvijek kad je vidim, sjetim se tih dana škole kad smo svi trčali oko nje da bi dotakli krzno njene duge bunde, a takođe, njeno postojanje, stav i govor, jako me podsjećaju na ženu koju sam besprijekorno volio, to jeste, moju tetku koju sam nažalost izgubio prije nekoliko godina.

Ako se kod nekoga osjećate prijatno, ako osjećate toplinu ljudi, onda zaboravite i mjesto i vrijeme u kojem se nalazite. Tako sam ja izgubio orijentaciju u vremenu dok sam bio kod učiteljice i njenog muža pa se iskreno nadam da im nisam bio dosadan i da je i njima bilo prijatno sa mnom.

Kažu da dijete najbolje uči od onoga koga jako voli i cijeni. Učitelji ili profesori, ako svojom prisutnošću i toplinom ostave trag u našem sjećanju, tu će zauvijek i ostati. Uvijek sam želio da postanem učitelj kad porastem. Naravno, uzor mi je bila moja učiteljica, a velika podrška su mi bili moji roditelji.

Danas se to sve promijenilo. Gubi se poštovanje, ljubav se svela na novac, uzor postaju ljudi koji to ne zaslužuju, a djecu odgaja ulica. Nekad su roditelji pitali djecu zašto imaju loše ocjene i zašto se ne trude da budu uspješni učenici, a danas je to sasvim suprotno. Naime, roditelji u što većoj mjeri krive profesore i njih pitaju zašto im djeca loše uče. Danas su profesori za sve krivi... Čemu nas vodi novo vrijeme, pred nama je da vidimo.

Ja ostajem ono što jesam – jedan prost čovjek, dostupan svakome u životu. Čovjek pun ljubavi prema životinjama, prirodi, životu i prijateljima...

 

 

Napisano:

23. 5. 2016. godine 

 

 

[ Put kojim sam koracao ] 01 Jun, 2016 07:42

 
 
 

Ne smiješ živjeti svoj život kako drugi žele. Moraš uraditi ono što je najbolje za tebe, makar time povrijedio ljude koje voliš.

Kad sam pročitao datu izreku, odmah sam pronašao sebe u istoj. Uvijek sam se borio da živim život onako kako meni odgovara, ali da time ne bih ugrozio ni sebe, a ni druge ljude oko sebe.

U vrijeme kad sam trebao upisati srednju školu, većina moje familije mi je davala svoje mišljenje šta je za mene dobro, a šta nije, zanemarujući činjenicu da ja imam i svoje roditelje koji su tu pored mene i za mene u svakom trenutku života.

Sjećam se da je tatina sestra jako uticala na njega i čak mu je naređivala šta trebam upisati, a šta ne, šta je to dobro za mene, a šta ne. Jer, za Boga miloga, njena djeca su od rođenja direktori i doktori nauka. Ali, ja sam i tad živio život svoj. Nekad moramo i povrijediti ljude oko sebe zarad sebe, jer sebi smo najpreči. To nije nikakav egoizam. Mi sami biramo svoj put pa da li će on biti pun trnja ili gladak kao list, sve zavisi od nas i od naše istorije života. Da sam išao tuđim putem, a ne svojim, sigurno bih bio nesrećan.

Danas kad pogledam iza sebe – nema nikoga od savjetnika – tu su moji roditelji koji su mi bili najveća podrška u svemu.

Živimo svoj život, a ne život na koji nas upućuju drugi. Jedino tako ćemo biti srećni i uspješni, jer sve što se radi s ljubavlju daje velike plodove i velike dobitke.

Svako ima pravo da živi svojim životom, a ne životom drugih ljudi.