[ Put kojim sam koracao ] 29 Jul, 2017 19:04

 
 Ti si čovječe, izgleda, sa neke druge planete. Za tebe su mir, dobrota i poštovanje nešto čime odišeš i misliš da bi svi trebali biti takvi. Ne, ti griješiš. Ti moraš da se boriš protiv neljudi. Ti treba da budeš i njima blizak, ali sa određene distance. Posmatraj ih. Saslušaj ih nekako i strpi se da ne postupaš ishitreno prema takvim ljudima, jer oni ne poznaju tvoj svijet. Oni ne znaju da cijene vrline, jer oni samo vide sebe i korist u drugima namećući im svoje mišljenje i svoja pravila.

 

Ti, čovječe, budi i dalje ono što jesi.

Bori se i dalje za svoj put.

Bog vidi sve i svakome daje prema djelima njegovim.

[ Poezija ] 10 Jul, 2017 19:34

Ponovo smo se otuđili

onako kako to samo mi znamo...

Dani nam prolaze,

a mi smo stranci samo...

Ponovo mi srce teži ka tebi,

oči žude za tvojim očima,

ruka trči da te dotakne

pa makar i u mislima...

A naša bajka

ponovo ruši sve priče,

sve mitove o našoj sreći...

I svaki put kad oživim misao o tebi,

ti odletiš kao leptir najljpši...

Pa kad odeš,

samo hartije papira ostaju ispisane riječima

jednog stranca u tvojoj duši,

i samo zvuci neke čudne muzike

iz radija odzvanjaju

i tišinu ruše,

a mi makar da se čujemo ponekad –

ne,

ne bi to bilo u redu za tebe,

za tvoj svijet,

 

koji ni tebi nije jasan...

[ Poezija ] 27 Maj, 2017 13:30

 
U čudesnom svijetu
laži i prevara,
ti si jedna istina,
jedna pohvala.
 
Klesana kao poseban dijamant,
kao najtvrđi mineral, 
svijetliš i kad te nema
u mojim očima,
u mojoj duši
kao sredovječna fotografija
stojiš...
 
Ti kristalna supstanco...
 
U čudesnom svijetu
još čudesnija si ti... 
Ti jedina pričo
moje ljubavi...
 
 
[ Poezija ] 01 April, 2017 11:11

Danas su zadušnice,

ne brini, nisam zaboravio...

Ali, ja baš kao i ti

ne volim velike grupe

niti u grupama odlaziti na groblje,

jer me to sve podsjeća na još jedan odlazak.

 

Ne volim slušati „radosni“ narod

koji ne zna gdje se nalazi –

piju alkohol, dave se hranom...

Još im samo kolači nedostaju i muzika

pa da u potpunosti proslave

što vas nema...

 

Hoću da ti istaknem

da još u sebi čuvam

ono nasmijano, krhko dijete,

koje si branio i štitio od svih...

Još uvijek idem

onim našim putanjama u šetnju,

zapalim vatru kao nekad

kad smo nas dvojica uživali –

pa se sjetim

tvog toplog krompira za užinu,

i tvog toplog zagrljaja,

i mirisa tvoje

tek savijene cigarete...

 

Nedostaješ mi,

nebrojeno puta ću istaći,

ali život je takav...

 

Evo, 5 je časova i 33 minuta,

rana zora još nije ni svanula,

a ja ti pišem

i suze mi niz obraze liju...

 

Kažu mi da ličim na tebe,

a ja od ponosa ne znam šta ću,

ponekad me i ponižavaju,

baš kao i tebe,

ali se ova moja duša ne da

i idem svojim putem,

baš kao i ti,

snago moja...

 

Neka mi te Bog čuva!

 

Napisano:
18. 2. 2017. godine 

[ Poezija ] 10 Februar, 2017 20:34
 
 
Fotografije,
kao bolan prikaz sjećanja
tu ispred mene stoje,
zamagljen daleki put
i nas dvoje -
pružamo ruke
da se dodirnemo
bar jagodicama malo,
ali vrijeme kao za inat leti
i uzburkano more se talasa,
na pješčanoj stazi više nema puta,
a ti,
kao zalazak sunca mi blijediš u očima
i neka čudna prašina
ne da mi da vidim lice tvoje...
 
Ja ulažem napor
da dobijem snagu,
ali sve više i više je gubim,
ne želim da mi te ova čudna bura odnese,
kupam se u znoju,
trzam se i budim -
kao ranjeni orao skupljam krila svoja...
 
Zatim, razmišljam
kako snovi postaju realnot,
a da li ti sanjaš,
sanjalice moja?!
 
 
[ Poezija ] 25 Novembar, 2016 19:01
 
 
Eh, kako nekad
teško vrijeme dođe,
lijepi snovi,
a težak dan...
 
Eh, kako poželim
sve ovo da prođe,
pa ponekad
da prođem i ja...
 
-------
 
Griješim se,
Bože, oprosti mi...
Teško je breme života -
nikako da se usaglase
stanice neke,
da vlada harmonija,
a ne žar, dim i strahota...
 
Eh...
 
 
 
[ Put kojim sam koracao ] 07 Novembar, 2016 15:28
 
 
 
Najbolji način da postignete unutrašnji mir i lično zadovoljstvo jeste da zavolite prirodu i životinje.
 

Od prirode sve počinje – nastanak svijeta, nastanak života. Priroda je tu da nam pruži svako ljudsko zadovoljstvo, a na nama je jedino da je zavolimo i da joj se približimo.

Najbolji način sticanja unutrašnjeg mira i ličnog zadovoljstva, jeste bježanje iz grada, napuštanje kompjuterskih stolica i odlazak u prirodu, odn. planinarenje.

Pri izgovor svakog muškarca/žene je:

Ø  „Nemam dovoljno kondicije“;

Ø  „Nisam ja za to“;

Ø  „Razmisliću za neki drugi put“ i sl.

I tako ostaju ustoličeni, nepokretni, slabovidni i nervozni ljudi i tako drugi put za planinu često nikad ne dođe.

Svoje prve planinarske šetnje započeo sam sa četiri godine sa pokojnim djedom i od tada planina je moj drugi dom. Sjećam se, često smo išli na staru prugu, koja je bila i te kako udaljena od našeg sela, kod njegovih prijatelja i kako me je nosio kad ne bih mogao više da hodam.

Naši mještani iz sela, često su krivili moje roditelje što mu dopuštaju da me vodi pješice na tako udaljena mjesta, jer je znao i da se opija, ali ja sam im i te kako zahvalan na tome, jer je to bio najljepši period moga djetinjstva.

Kao sad mi je pred očima paljenje vatre od dva crvena kamena, pečen krompir na pola iz rerne za užinu i miris šumskih jagoda.

Nismo imali za opremu planinarske torbe i kvalitetne štapove od aluminijuma i pravu garderobu, ali smo imali čvrstu volju (koju mi je djed usadio za šetnju), duboke džepove od, kako je djed govorio, „vindjake“ i čvrst ljeskov štap.

Poslije njegove smrti, šetnju sam nastavio sa ocem (bratom, velikim prijateljem, drugarom), a nakon određenog uzrasta, čak i sam.

Šetnja kroz crnogoričnu šumu, pogotovo borovu, oslobađa čovjeka negativnih misli, povećava unos kiseonika, povećava snagu i izdržljivost uopšte. Poznato je svima da je u gradovima zgusnut vazduh, da dišemo jako nisko, a kad se popenjemo na vrh neke planine ili odemo na neku dužu šetnju kroz čistu i nezagađenu prirodu, prosto osjetimo miris čistog, svježeg i razrijeđenog vazduha.

Svi smo učili u školama ili smo pak negdje pročitali, a neki će naučiti sad, daljudski mozak troši 80% kiseonika u odnosu na ostale ljudske organe pa se pitamo zašto smo često pospani ili neraspoloženi, a odgovor je sasvim jasan.

Zato vam predlažem svima da se pokrenete (bilo da ste sami ili u društvu), da odbacite suvišne izgovore i da zavolite prirodu.

Vrijedi pokušati!

Živi i zdravi bili!

 

Trebević,

3. 11. 2016. godine

 

 

[ Put kojim sam koracao ] 25 Oktobar, 2016 15:54

 
 
          Čitajući razne priče, citate, knjige o spasu ljudske duše i smirenju uopšte, često dolazim u iskušenje kako sve to da primijenim i da odagnam sve loše od sebe.
 
          Ako je čovjek smiren, krotak, povučen, a nađe se u grupi ili u blizini drčnih, silnih osoba, on je odmah višak, diskreditovan i omalovažavan u datom okruženju. Umjesto da im bude primjer, on im postaje nevolja pa se trude da ga što više izvrijeđaju kako bi probudili đavola u njemu i eto onda „belaja“ – smireni podivlja i sva se krivica prenese na njega pa se to prepričava i proširuje pričama koje odgovaraju određenim govornicima, na žalost.

I ako se probudi zvijer u smirenome, a ne bi trebala, on ponovo treba da bude primjer, a ne neko ko će biti odbacivan od strane društva i okoline.

Navešću vam jedan skorašnji primjer koji se desio lično meni. Naime, nikad nisam simpatisao, a ni mrzio jednu stariju gospođu koja mi je bliži rod. Nikad joj nisam ni poželio kojekakvo zlo, a ona ih je meni učinila mnogo – da li namjerno ili nenamjerno, ne znam. Ali, jedino znam da sam se slabo kad osjećao lijepo u njenom prisustvu, iako sam sve činio da njoj bude lijepo.

Naime, nedavno je posjetila porodičnu kuću u našem selu i ostavila mi je poklon u ladici od komode. Otac nije ni pogledao o čemu se radi, nego mi je samo rekao da mi je D. J. ostavila nešto u ladici. Prvo sam rekao da mi ne trebaju njeni pokloni pa na kraju se tako i ispostavilo – poklon su bile tablete za smirenje.

Za smirenome trebaju tablete za smirenje?!

Samo sam zažmirio i rekao sam sam sebi: „Smiri se. Ti budi ono što jesi, a drugi neka rade šta im je po volji.“ Jer, negativnu energiju ne treba širiti, treba je samo sputavati. Bitno je samo živjeti srećno i ne nanositi zlo drugim ljudima.

„Možemo imati na kugli zemaljskoj što god poželimo, a da nemamo mir i radost. A mir dolazi od Izvora Mira, od Gospoda. Kada se Gospod obratio svojim učenicima, kada su oni zatvorili vrata zbog straha od Judeja, prvo što im je uputio bilo je: „Mir vam.“ Gospod će vas nagraditi mirom ako se izmirite i okrenete Apsolutnom Dobru, a Apsolutno Dobro je Gospod Bog. On želi da mi imamo jednu božansku osobinu – smirenje je ta božanska osobina. Gde god smirenje caruje, bilo u porodici, bilo u društvu, ono iz sebe izvija mir i radost“ (Starac Tadej Vitovnički).

 

Živi i zdravi bili!


 

[ Put kojim sam koracao ] 29 Avgust, 2016 00:00

 

Vreme čini svoje. A ti čoveče?

-          Stanislav Jerzy Lec

Nisam siguran da li je jutro svanulo. Trljam oči i polako gledam kroz prozor – kiša pada, tmurno je i vjetar duva. Selo je tako jutros mrtvo. Čak ne čujem ni cvrkut ptica.

Pod nogama osjetim toplotu i pazim da ne zgazim očevog mačka koji gleda samo kako će se smjestiti negdje ispod deke kako bi spavao i uživao.

Razmišljam da nastavim spavati, ali ne, čujem grebanje na vratima od sobe i „jaukanje“ mog mačka Mišenka – još jedna lopuža je došla u sobu.

Od sna više nemam ništa od njihove igre okolo mene i skakanja po sobi. Tako su radosni i srećni jutros. Na njih, izgleda, ne utiče vrijeme koje se naglo promijenilo.

Ustao sam da napravim kafu, roditeljima i sebi. Čini mi se da je nismo ni počei piti, a one male lopuže su uveliko zaspale.

Otac je, kao po običaju, brzo popio kafu i otišao je da pusti kravu u pašnjak, ali kada je ugledao svoj automobil, imao je šta i da vidi – neko ga je obio i poslužio se stvarima i dijelovima iz njega. Naime, naši iz sela su se lijepo poslužili jutros kad su krenuli u Pale.

Nismo im poželjeli zlo, jer su svakako zlo sami od sebe, a tu grešku su samo dodali na listu svoje ljudskoszi, smijeha i dobrote kojim se predstavljaju dok su u našem prisustvu. Nije nam potrebno veliko razmišljanje da znamo ko je to uradio...

Htio sam da prijavim sve policiji, ali sam odustao i od toga. Svakako su im dovoljno poznati i isto tako mi je jasno da policija ništa ne bi učinila, kao i dosad što nisu ništa uradili povodom krađa i obijanja u našem selu. Dođu, prošetaju se prirodom, nešto malo zapišu, popiju kafu i po koju rakiju i tu se sva priča završava.

U lošoj državi sve je loše pa se pitamo kakvo nam je vrijeme, 13 ºC u julu mjesecu. Odgovor je sasvim jasan: „Vrijeme je dobro, kakvi su ljudi“.

Želim vam svima dobro, koji ovaj tekst pročitate, i dobro okruženje.

 

 

Trebević,

16. 7. 2016. god.

[ Poezija ] 13 Avgust, 2016 07:30

 
 

U tvojim očima

nestaje samoća moja,

misli –

kao da ih rijeka

u trenutku odnese...

 

U tvom liku

sva je priča moja,

moji osjećaji,

putevi bola...

 

U jednom trenutku

živim svoj san,

tu si ispred mene,

sreća mi na licu blista...

U drugom,

nestaješ bez riječi

izblijediš kao para,

kao oblak dima,

a meni –

tvoj lik ostane

i vrijeme koje treba

jednom da prođe,

jednom da prestane... 

 

 

[ Put kojim sam koracao ] 01 Avgust, 2016 00:00

 
Razumevanje je dublje od poznavanja. Mnogi ljudi vas poznaju, ali malo njih vas zaista razume.

-          Dušan Srdić

Svakodnevno smo okruženi ljudima. Imamo dosta prijatelja, neprijatelja, poznanika. Za jedne kažemo da ih poznajemo dobro, a za druge samo da ih poznajemo. Ali, u određenim situacijama, često kažemo da nas niko ne razumije u nečemu, sem nas samih.

Ja često navodim određene primjere iz sopstvenog života, ne uzimajući u obzir primjere drugih ljudi oko mene – sem u određenim situacijama – kako ne bih igrozio nečiju privatnost.

Naime, kad sam završio prvi ciklus studiranja na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Istočnom Sarajevu, pa poslije određenog vremenskog perioda, mnogi ljudi su mi počeli govoriti da uplaćujem sebi volonterski pripravnički staž, u određenoj školi, kako bih položio stručni ispit, iako sam im govorio da za to nemam novac i da to moji roditelji trenutno ne mogu finansirati.

Počeo sam dolaziti u situaciju da mi govore da ja to sve mogu, a da se samo izvlačim kako ne bih dao novac. “Ja te razumijem sve, ali možeš ti to”, reče mi jedna koleginica. Pa da li me zaista razumije?!

Malo je danas onih koji mogu da razumiju nečije probleme. Nisam siromah, ali nisam ni bogataš. Doći će vrijeme kad će propjevati i moje ptice – potrebno je strpljenje, zdravlje i sreća. Jer, svako od nas na planeti Zemlji se rodio pod određenom zvijezdom. Nekome ta zvijezda zasija odmah, a nekome je potrebno vrijeme da se ta zvijezda upali.

 

 

[ Poezija ] 15 Jul, 2016 07:00
 
 
Možda ćeš nekad imati sina,
možda ćeš mu po meni ime dati,
možda ćete duša gušiti tad,
možda nećeš moći stati...
 
Možda ćeš me potražiti,
nadati se
da ću negdje pored tebe proći...
Možda će ti pričati o meni,
možda ću ti postati uspomena,
možda ćeš nekad i do mene doći...
 
Možda ćeš me sanjati
i poželjeti jutro da svane,
ali tad jutro svanuti neće lako -
biće dugo kao godina...
Ponoć će ti biti teška i spora -
bićeš mokra od znoja...
 
Ali,
skontati nećeš moći
da,
ostavljene ptice lete novom jatu
i ne vraćaju se nikad
čak ni rođenom bratu...
 
Željećeš me jako!
 
Znaj,
neću ti tad doći...
 
 
 
[ Put kojim sam koracao ] 01 Jul, 2016 07:00

 
 Uspeh je kada se ujutru probudite, uveče zaspite, a u međuvremenu se bavite onim što volite.

-          Bob Dylan

Radite sve ono što volite, a da je to u skladu sa normalnim životom. Kad se kaže: “Bavite se onim što volite”, to se može odnositi i na alkoholizam, narkomaniju, ali te dvije zabave su daleko od normalnog života. Bavite se pametnim stvarima – budite prvenstveno ljudi, bavite se naukom, određenim sportom, muzikom…

Ja nisam neki sportista u pogledu lopte, ali sam zato strastveni vozač bicikla. I danas, kad sam odrastao čovjek, desi mi se da mi se neko podsmijava što me ne zanima “lopta”, ali ja se bavim onim što volim. Dok okrećem pedale na biciklu, udišem svjež vazduh iz priride, osjećam se slobodnim, srećnim i ispunjenim. U međuvremenu, bavim se onim što volim.

Jer, šta bi bilo kad bismo svi na planeti bili isti, kad bismo svi bili dobri doktori, učitelji, fudbaleri, košarkaši, kad bismo imali istu boju kože, kose, očiju – svijet ne bi ni postojao. Zato budimo ono što jesmo i svijet će biti drugačiji, a samim tim, i naš život će biti ispunjen, jer radimo ono što volimo, a ne ono što radi većina iz našeg okruženja.

 

[ Put kojim sam koracao ] 20 Jun, 2016 06:23

 
 Ako se prema pojedincu odnosiš kao da je ono što treba i što može biti, on će i postati što treba  i što može biti.

-          Goethe

 

Često se sjetim svoga djetinjstva i školovanja. Sjećam se jutara kad mi se najviše spavalo, a mama bi me budila da doručkujem i da idem u školu. Sam taj prizor u mislima budi u meni, sada, srećne dane pa vrlo rado premotavam film i proživaljavam djetinjstvo, ponovo. Osjetim miris jutra, rosu na nogama i užurbane korake do škole. Sjećam se svih prolaznika i svih pozdrava upućenih njima. Sjećam se tih osmijeha i ljudi kojih, nažalost, više nema. Ne mogu uopšte da zamislim kako neko može da se stidi tih dana u selu i da se pravi da ih nije ni proživio.

Od malih nogu bio sam „putnik“. Čini mi se otkako sam stao na noge, u mislima mi je bila samo šetnja, ljubav prema bližnjima, životinjama i prirodi. Išao sam, kako sam već i spomenuo u početku selo,  u područnu Osnovnu školu „Pale“ u Dovlićima. Put do škole nije bio nimalo lagan za dijete razredne nastave koje je pješačilo u jednom pravcu sat i po vremena. Ali, naprotiv, to je bilo izrazito zdravo i ja se ponosim što sam to sve prošao. Ponosim se roditeljima i njihovom brigom o meni. Ponosim se svojim pokojnim djedom koji me je naučio nekim vrijednostima u životu. Ponosim se ljudima iz sela koji su me u to vrijeme okruživali, tih staraca kojih više nema.

Sad se sve promijenilo. Djeca su postala robovi tehnike i automobila. Često mi se djeca čude što idem u prodavnicu pješice, jer zaboga, to je daleko i treba se ići automobilom. Onda se roditelji pitaju zašto im djeca imaju ravne tabane, krive noge, zašto se brzo umaraju i zašto su stalno prehlađeni. Odgovor leži pred njima, a na njima je da se probude.

I dan-danas sam veliki ljubitelj šetnje i prirode. Prije tri dana sam prešao skoro 16 km pješice za tri i po sata. Otišao sam u svoje selo, zatim sam otišao u selo gdje mi živi baka, a nakon nje sam posjetio svoju učiteljicu Ljiljanu Knežević. Uvijek kad je vidim, sjetim se tih dana škole kad smo svi trčali oko nje da bi dotakli krzno njene duge bunde, a takođe, njeno postojanje, stav i govor, jako me podsjećaju na ženu koju sam besprijekorno volio, to jeste, moju tetku koju sam nažalost izgubio prije nekoliko godina.

Ako se kod nekoga osjećate prijatno, ako osjećate toplinu ljudi, onda zaboravite i mjesto i vrijeme u kojem se nalazite. Tako sam ja izgubio orijentaciju u vremenu dok sam bio kod učiteljice i njenog muža pa se iskreno nadam da im nisam bio dosadan i da je i njima bilo prijatno sa mnom.

Kažu da dijete najbolje uči od onoga koga jako voli i cijeni. Učitelji ili profesori, ako svojom prisutnošću i toplinom ostave trag u našem sjećanju, tu će zauvijek i ostati. Uvijek sam želio da postanem učitelj kad porastem. Naravno, uzor mi je bila moja učiteljica, a velika podrška su mi bili moji roditelji.

Danas se to sve promijenilo. Gubi se poštovanje, ljubav se svela na novac, uzor postaju ljudi koji to ne zaslužuju, a djecu odgaja ulica. Nekad su roditelji pitali djecu zašto imaju loše ocjene i zašto se ne trude da budu uspješni učenici, a danas je to sasvim suprotno. Naime, roditelji u što većoj mjeri krive profesore i njih pitaju zašto im djeca loše uče. Danas su profesori za sve krivi... Čemu nas vodi novo vrijeme, pred nama je da vidimo.

Ja ostajem ono što jesam – jedan prost čovjek, dostupan svakome u životu. Čovjek pun ljubavi prema životinjama, prirodi, životu i prijateljima...

 

 

Napisano:

23. 5. 2016. godine 

 

 

[ Put kojim sam koracao ] 01 Jun, 2016 07:42

 
 
 

Ne smiješ živjeti svoj život kako drugi žele. Moraš uraditi ono što je najbolje za tebe, makar time povrijedio ljude koje voliš.

Kad sam pročitao datu izreku, odmah sam pronašao sebe u istoj. Uvijek sam se borio da živim život onako kako meni odgovara, ali da time ne bih ugrozio ni sebe, a ni druge ljude oko sebe.

U vrijeme kad sam trebao upisati srednju školu, većina moje familije mi je davala svoje mišljenje šta je za mene dobro, a šta nije, zanemarujući činjenicu da ja imam i svoje roditelje koji su tu pored mene i za mene u svakom trenutku života.

Sjećam se da je tatina sestra jako uticala na njega i čak mu je naređivala šta trebam upisati, a šta ne, šta je to dobro za mene, a šta ne. Jer, za Boga miloga, njena djeca su od rođenja direktori i doktori nauka. Ali, ja sam i tad živio život svoj. Nekad moramo i povrijediti ljude oko sebe zarad sebe, jer sebi smo najpreči. To nije nikakav egoizam. Mi sami biramo svoj put pa da li će on biti pun trnja ili gladak kao list, sve zavisi od nas i od naše istorije života. Da sam išao tuđim putem, a ne svojim, sigurno bih bio nesrećan.

Danas kad pogledam iza sebe – nema nikoga od savjetnika – tu su moji roditelji koji su mi bili najveća podrška u svemu.

Živimo svoj život, a ne život na koji nas upućuju drugi. Jedino tako ćemo biti srećni i uspješni, jer sve što se radi s ljubavlju daje velike plodove i velike dobitke.

Svako ima pravo da živi svojim životom, a ne životom drugih ljudi. 
 
 
1 2 3 4 5 6 7  Sledeći»