Gledam kako se kapi kiše
slivaju niz prozor,
suton crni
napolju već odavno vlada,
a na stolu
neka stara svijeća dogorjeva,
podrhtava,
kao da se sa mnom jada...
 
Već rođeni snovi se gube
i nestaju kroz maglu,
kao ove kapi kiše
nestaju niz prozor...
 
Zamišljao sam život uz nju
kao iz snova...
 Zatvorila je moje vidike,
kao ova magla u polju
pala je na mene -
nije obratila pažnju
da ja dišem samo za nju,
da ja stojim na dnu mora,
da bez nje ne znam da plivam
i da živim samo za nju...
 
I zato,
ja sad gledam i gledam
kroz ovaj pokisli prozor,
sam,
udišem miris dogorjele svijeće
umjesto toplog tijela njenog,
a ona ko zna gdje je
i ko zna s kim je...
 
Vrijeme prolazi...
 
Vrijeme je da i ja dišem...