Ona je moj
vazduh koji dišem,
leti mi u mislima
i kucka poput kiše,
i pada,
i udara o sto
suza iz oka mog.
 
Ja tražim našu promjenu,
novi stil života
i san,
ali vraćam se na njen poljubac,
mislim na njene usne,
na njen dah,
i padam dolje,
i tražim način
da umirim svoje muke
i da ublažim svoj strah.
 
Ali shvatam,
da je u ovoj tišini
držim još uvijek u srcu,
i ovako zamišljen
imam osjećaj da je tu...
 
I palim lampu
da osvijetlim prostor,
a u tom trenutku
oči mi gube njenih očiju sjaj,
vidim da nije tu
i ne želim naš kraj.