Moja poezija!

 

nađi me -

tu sam na mjestu starom…

Isti onaj čovjek

koji te je volio,

samo sad malo stariji,

sa kosom već sijedom,

i bradom.

Ako me želiš,

nađi me -

tvoj sam oduvijek samo i bio.

Iščezlo je vrijeme,

al’ ljubav traje,

i sjećanje ne briše

prohujale dane.

Ako me želiš,

nađi me…

 

u ovom svijetu –

neshavćen,

čudan,

odbacivan,

ali po svom nahođenju –

pravedan...

Živim za ljubav,

zdravlje i sreću...

Tako bih ponekad volio

da se mogu istopiti u suzama,

kao puž na vrelom Suncu,

ali ne mogu,

čovjek sam od krvi i mesa,

u ovome čudnom svijetu

punom zla,

boli i kompleksa...

Ne mislim da sam izgubljen,

od života otuđen...

Put je moj pun problema,

Život mi je ispunjen

brojem iskušenja...

Tako sam slab i malen...

 Ne znam koliko je ova pjesma pjesma, ali nije ni priča. Ipak ima smisao.

Svakodnevno se susrećemo sa raznim događajima, ljudima i neljudima. Gubimo kulturu, jezik, ptavila lijepog ponašanja...

Danas stojim u redu u jednoj fotokopirnici, a ispred mene stoje tri ili četiri djevojke obuzete predispitnim obavezama. Slučajno sam pogledao u njihove radove i ugledao sam dosta pravopisnih grešaka. Iz dobre namjere sam im ukazao na date greške u njihovim radovima s razlogom da ih isprave prije koričenja.

Mislite li da sam dobio riječ „hvala“?

Mislite li da su one te greške ispravile?

-          - Ne!

Zamalo da dobijem šamar.

da uzmem latice tvoje

u ruke svoje…

Da osjetim tvoj miris blagodatni,

da srcu mi pružis sreću,

da budem ispunjen čovjek uz tebe,

da budem voljen

u ovome jadnom svijetu.

Gdje si sada cvijete moj…

Znam da sreća nije bila na našoj strani.

Volio sam te na način svoj -

ni slutio nisam

da će nastati ovi jezivi dani…

Gdje si ti sada -

pupoljku života mog.

Da me zagrlis jako

da mi vazduh stane…

Gdje si ti sada,

da mi uljepšaš dane…