u ovom svijetu –
neshavćen,
čudan,
odbacivan,
ali po svom nahođenju –
pravedan...
Živim za ljubav,
zdravlje i sreću...
Tako bih ponekad volio
da se mogu istopiti u suzama,
kao puž na vrelom Suncu,
ali ne mogu,
čovjek sam od krvi i mesa,
u ovome čudnom svijetu
punom zla,
boli i kompleksa...
Ne mislim da sam izgubljen,
od života otuđen...
Put je moj pun problema,
Život mi je ispunjen
brojem iskušenja...
Tako sam slab i malen...
Ne znam koliko je ova pjesma pjesma, ali nije ni priča. Ipak ima smisao.
Svakodnevno se susrećemo sa raznim događajima, ljudima i neljudima. Gubimo kulturu, jezik, ptavila lijepog ponašanja...
Danas stojim u redu u jednoj fotokopirnici, a ispred mene stoje tri ili četiri djevojke obuzete predispitnim obavezama. Slučajno sam pogledao u njihove radove i ugledao sam dosta pravopisnih grešaka. Iz dobre namjere sam im ukazao na date greške u njihovim radovima s razlogom da ih isprave prije koričenja.
Mislite li da sam dobio riječ „hvala“?
Mislite li da su one te greške ispravile?
- - Ne!
Zamalo da dobijem šamar.
