Budim se. Čujem cvrkut ptica i naslućujem odmah da će biti sunčan dan. Okrećem se i gledam kroz prozor – sunčevi zraci padaju na vrhove procvjetale kruške.

Lijen sam da ustanem odmah. Osjećam se lijepo u toplom krevetu i zvuku ovih prelijepih pjevačica. Uvijek sam smatrao prirodu nečim posebnim. Prija mi boravak ovdje u selu – vazduh, ne zagađena priroda, mir i tišina.

Već počinju komentari zašto sam ovdje dugo vremena. Ali, to me ne dotiče. I kad pročitamo neku knjigu, kad pogledamo neki film, kad vidimo u butiku neki dobar komad odjeće – komentarišemo. Komentara će uvijek biti, ali sve ih manje ima za dobre stvari. Svi gledaju kako da naprkose jedni drugima i sve je to, po meni, problem ove države i nezaposlenja pa ljudi se nemaju čime baviti.

Odoh ja daleko od ovog jutra.

Ustajem, namještam krevet, umivam se, ložim vatru i pravim kafu. Otkako sam ovdje u selu nijednom nisam koristio električni šporet, jer mi priroda sve daje. Mace su mi noćas izašle u WC u 3h, a tako rade svaku noć, pa ih dozivam da dođu u kuću na doručak. Možda zvučim čudno kao što mi pripisuju da sam čudak, ali životinje nisu krive što ih držimo i zašto da se pate.

Na TV-u najavljuju toplo vrijeme na dugoročnoj prognozi. Ovdje u selu mi nije potrebno da slusam prognozu vremena, jer mi vrijeme uvijek kažu ptice svojim cvrkutanjem/pjevanjem. Kad ptice krase veče svojom pjesmom to znači da će sutrašnji dan biti sunčan i lijep, a kad je veče tiho, toplo i bez cvrkuta, tada odmah znam da će biti promjena vremena. Slično sam čuo i za paukove i za njihove mreže, ali to nisam upratio, jer mi se gade ti mali insekti. Za njih kažu da, kad su u sredini svoje mreže, biće lijepo vrijeme, a kad su u nekom dijelu mreze, tada najavljuju promjenu vremena.

A sada je vrijeme za jutarnje poslove u selu – prvo dajem Medu doručak, a zatim idem u štalu da namirim ostatak životinja. Nije mi nimalo lako, priznajem, ali činim to vrlo rado za korist porodice. Tješim se da će doći vrijeme kada ću i ja malo predahnuti, kada će se isplatiti moje učenje i stečene diplome, a do tada ću se boriti i neću posustati duhom niti ću ležati i čekati novac od roditelja za kafu na šetalištu ili bilo kojem drugom kafiću i ogovarati prolaznike – to me zaista ne privlači. Ima Boga i Bog sve vidi pa valjda će i mene pogledati jednog dana da nađem pogodan posao.

Maštam da imam ovdje malu drvenu kuću. Prosto je lijepo boraviti ovdje u selu. Uvijek se sjetim moje učiteljice Ljiljane Knežević kad mi neko počne pametovati o selu i gradu. Žena ima sve, a ipak živi na Trebeviću u maloj drvenoj kući. Jako je bitno biti zadovoljan sobom i onim što imamo.