Dok gledam mrava kako se bori da ponese neko drvce i tu njegovu upornost u radu, uzastopno vidim svog oca kroz njegov život. Od malih nogu je bio kao mrav. Nikad ga život nije mazio i uvijek je bio u teškim fizičkim poslovima, uporan baš kao i ovaj mrav.

Ostao je rano bez majke, bez najvećeg oslonca u životu, sa ocem alkoholičarem i dvije sestre. Jedna sestra, moja tetka koju sam volio kao majku, bila je baš kao i on. Sad je više nema i iz dana u dan sve više mi nedostaje njeno prisutvo i njena pažnja. Druga sestra mu je posebna priča. Što se često kaže: „Izrod u oca i majke“. Bar je tako ja vidim, ali da naglasim da ne govorim u njegovo ime. Svaki čovjek i individua za sebe i mislim da svako ima pravo na određeno mišljenje. Ali, da se ja vratim ovome mravu.

Rado se sjećam svog djetinjstva i odrastanja na selu. Kad je počeo rat iselili smo se iz Sarajeva na Trebević, gdje sam odrastao i proveo najljepše dane svoga života. Sjećam se kako sam svaki dan sjedio na ćošku stare kuće i čekao oca da dođe iz rata pa kasnije i iz vojske, gdje je radio poslije rata. Ponekad kad ne bi došao, kad bi morao ostati na dežurstvu, plakao bih što ga nema... Divim mu se u svakom pogledu. On je jedan veliki borac, baš kao i ovaj mrav što me je podstakao da ovo sve pišem i da se prisjećam tih lijepih dana djetinjstva.

Kad smo počeli praviti kuću u Palama, tad nismo imali auto. Svaki dan bi pješice dolazili, nas troje (otac, majka i ja), starom prugom, preko mosta sa pragovima, kroz tunele – tada strasne za mene, jer sam čuo priču o nekakvom drekavcu i bilo me je strah. Radili su i jedno i drugo. Svoju snagu i svoj znoj ostavili su u ovoj kući, za mene, za nas. Bili su uporni kao i ovaj malu mrav koji se bori sa ovim drvcetom.

Sad kad to sve pogledam i kad se sjetim svega, mislim da nikad neću biti kao on, kao njih dvoje. Dva velika borca kroz život. Dva velika mrava koji ponosno koračaju i nose teret svog života – moj ponos, moji roditelji.