Onako sav umoran i slomljen,
sa predavanja se vučem.
U prvi kafić ulazim,
nevoljan i dotučen.

Sneža me je čekala tamo,
u zadnje vrijeme vijerni drug.
Zadaću sam joj nosio samo,
kad odjednom obasja mi se put.

zaboravih na nebitne probleme,
u trenutku tom.
Vidjeh oči njene,
za susjednim stolom.

Kao malo dijete,
ne bih siguran u to.
Zaigra nešto u meni,
pa okrenuh se ponovo.

Bila je to zaista ona,
nasmijana i srećna.
Zračila se energijom,
kao Sunce proljeća.