Mrak je,

prst pred okom

se ne vidi.

Samo poneki

svitac proleti,

sijajući svojom

čudesnom svjetiljkom,

i poneka buba

na rame nam sleti...

 

Mrak je,

i ništa se ne vidi,

a u mislima mi,

o drekavcu

nekakve priče,

pa se stresem,

zažmurim,

posrnem,

i od ponekog

žbuna brecnem,

pa požurim,

kao da poletim...

 

Otac hrabro korača,

korakom vojnika,

i ide ispred nas,

a nas dvoje,

kao dva jadnika,

umorni,

slomljeni,

od napornog rada,

i muke,

što na novoj

kući vlada.

 

Majka čvršća,

a ja samo dijete,

molimo Boga

da nas dovede,

da ne zalutamo

do kuće,

do sela,

do postelje,

da odmorimo

noge,

ruke,

i prljave pete...

 

Auto tad

nismo imali,

bilo je to

poslije rata,

samo konje

i zaprežna kola,

i bili su nam bolji,

od novog fijata.

 

Kući staroj,

kad se približavamo,

gledamo

ima li svjetla,

da li nas djed čeka,

ili je možda negdje,

napravio špuru,

i zaspao pijući,

mimo svog kreveta...

 

Bili su to

teški,

naporni,

i umrtvljeni dani,

pogotovo za dijete

mojih godina...

 

Bilo je plača,

suza,

radosti i sreće,

i sve je prošlo

tako brzo,

kao

LANJSKO CVIJEĆE.