Poslije dužeg vremena,
od kad se vidjeli nismo,
za tadašnju kafu,
Ljilja i ja se dogovorismo.

Ni slutili nismo,
da će hladno biti,
ali se ipak složismo,
da ćemo kafu u Temi piti.

Laganim korakom,
dođosmo tada do Teme male,
sjedosmo u baštu,
jedini bez šale.

Kad konobar donese,
kafu za nas dvoje,
okrenu se i spotače se,
od kišobran Ljilje moje.

U tom trenutku,
ne znadosmo šta mu bi...
Ali kad vidjemo,
počeli smo se smijati.

''Konobara istuče'',
bile su riječi moje.
Ljilja na to odgovori:
''Začepi usne svoje''.

Na meti prolaznika,
bili smo tada mi...
Ali tih trenutaka,
vječno ćemo se sjećati.