Moja poezija!

Nedostaje mi sve u tebi

voljeni moj mali kraju,

svaki cvijet,

svaka njiva,

i sve što u tebi ima.

Ne dolazim ti tako često,

ne zamjeri mi

moje voljeno mjesto,

u srcu vaki dan

sve veće postaješ,

i znaj da,

mnogo mi ne dostaješ.

Nedostaju mi ptice,

potoci i njive,

i zore rane,

i jutro što u tebi

s radošću svane.

Nedostaje mi mnogo

kuća moja stara,

jer znam da je sad

slabo ko otvara...

Nedostaje mi sve u tebi

voljeni moj mali kraju,

svaki cvijet,

svaka njiva,

i sve što u tebi ima.

Ženo draga,

nedokučena ljubavi moja,

neostvarena željo,

mašto iz snova...

U ove mirne,

za mene zalutale

sate,

da li spavaš,

da li sanjaš,

da li si sama,

da li si s njim...

Sve te riječi

u stopu

ove noći me prate,

dok na bijelom

čaršavu

tražim svoj mir

i san

da zalutam s njim.

Želim da te sanjam,

da ti kažem

bar u snu

koliko te volim

i sreću

samo s tobom želim,

da ljubim

tvoje usne meke,

vrele,

da te milujem po kosi

i pokrivam do jutra,

da samo s tobom

čekam

novo sutra...

Ženo draga,

nedokučena ljubavi moja,

šta li ovo

činiš od mene,

što me zaslijepi

ljepota tvoja,

što me svaka

pomisao na tebe

odvodi do bola,

što noći

nikad nemaju jutra,

što s tugom

čekam

novo sutra...

Ženo draga,

nedokučena ljubavi moja...

Mrak je,

prst pred okom

se ne vidi.

Samo poneki

svitac proleti,

sijajući svojom

čudesnom svjetiljkom,

i poneka buba

na rame nam sleti...

Mrak je,

i ništa se ne vidi,

a u mislima mi,

o drekavcu

nekakve priče,

pa se stresem,

zažmurim,

posrnem,

i od ponekog

žbuna brecnem,

pa požurim,

kao da poletim...

Otac hrabro korača,

korakom vojnika,

i ide ispred nas,

a nas dvoje,

kao dva jadnika,

umorni,

slomljeni,

od napornog rada,

i muke,

što na novoj

kući vlada.

Majka čvršća,

a ja samo dijete,

molimo Boga

da nas dovede,

da ne zalutamo

do kuće,

do sela,

do postelje,

da odmorimo

noge,

ruke,

i prljave pete...

Auto tad

nismo imali,

bilo je to

poslije rata,

samo konje

i zaprežna kola,

i bili su nam bolji,

od novog fijata.

Kući staroj,

kad se približavamo,

gledamo

ima li svjetla,

da li nas djed čeka,

ili je možda negdje,

napravio špuru,

i zaspao pijući,

mimo svog kreveta...

Bili su to

teški,

naporni,

i umrtvljeni dani,

pogotovo za dijete

mojih godina...

Bilo je plača,

suza,

radosti i sreće,

i sve je prošlo

tako brzo,

kao

LANJSKO CVIJEĆE.

Toliko želim,

da želja za njom prođe,

da dođu dani sreće,

i da mi druga u život dođe.

Gajio sam nade o ljubavi,

al' želja neostvarena bi,

svaki tren sam mislio,

da bi srećni bili mi.

Svi su samo govorili:

''Šta si toliko vidio u njoj?''

Al' ja sam jedino mislio,

da je ona moj spokoj.

Prevario sam tako sebe,

kao nikad u životu prije,

vjerovao sam u nju,

al' mi ipak žao nije.