[ Poezija ] 15 Jul, 2016 07:00
 
 
Možda ćeš nekad imati sina,
možda ćeš mu po meni ime dati,
možda ćete duša gušiti tad,
možda nećeš moći stati...
 
Možda ćeš me potražiti,
nadati se
da ću negdje pored tebe proći...
Možda će ti pričati o meni,
možda ću ti postati uspomena,
možda ćeš nekad i do mene doći...
 
Možda ćeš me sanjati
i poželjeti jutro da svane,
ali tad jutro svanuti neće lako -
biće dugo kao godina...
Ponoć će ti biti teška i spora -
bićeš mokra od znoja...
 
Ali,
skontati nećeš moći
da,
ostavljene ptice lete novom jatu
i ne vraćaju se nikad
čak ni rođenom bratu...
 
Željećeš me jako!
 
Znaj,
neću ti tad doći...
 
 
 
[ Put kojim sam koracao ] 01 Jul, 2016 07:00

 
 Uspeh je kada se ujutru probudite, uveče zaspite, a u međuvremenu se bavite onim što volite.

-          Bob Dylan

Radite sve ono što volite, a da je to u skladu sa normalnim životom. Kad se kaže: “Bavite se onim što volite”, to se može odnositi i na alkoholizam, narkomaniju, ali te dvije zabave su daleko od normalnog života. Bavite se pametnim stvarima – budite prvenstveno ljudi, bavite se naukom, određenim sportom, muzikom…

Ja nisam neki sportista u pogledu lopte, ali sam zato strastveni vozač bicikla. I danas, kad sam odrastao čovjek, desi mi se da mi se neko podsmijava što me ne zanima “lopta”, ali ja se bavim onim što volim. Dok okrećem pedale na biciklu, udišem svjež vazduh iz priride, osjećam se slobodnim, srećnim i ispunjenim. U međuvremenu, bavim se onim što volim.

Jer, šta bi bilo kad bismo svi na planeti bili isti, kad bismo svi bili dobri doktori, učitelji, fudbaleri, košarkaši, kad bismo imali istu boju kože, kose, očiju – svijet ne bi ni postojao. Zato budimo ono što jesmo i svijet će biti drugačiji, a samim tim, i naš život će biti ispunjen, jer radimo ono što volimo, a ne ono što radi većina iz našeg okruženja.

 

[ Put kojim sam koracao ] 20 Jun, 2016 06:23

 
 Ako se prema pojedincu odnosiš kao da je ono što treba i što može biti, on će i postati što treba  i što može biti.

-          Goethe

 

Često se sjetim svoga djetinjstva i školovanja. Sjećam se jutara kad mi se najviše spavalo, a mama bi me budila da doručkujem i da idem u školu. Sam taj prizor u mislima budi u meni, sada, srećne dane pa vrlo rado premotavam film i proživaljavam djetinjstvo, ponovo. Osjetim miris jutra, rosu na nogama i užurbane korake do škole. Sjećam se svih prolaznika i svih pozdrava upućenih njima. Sjećam se tih osmijeha i ljudi kojih, nažalost, više nema. Ne mogu uopšte da zamislim kako neko može da se stidi tih dana u selu i da se pravi da ih nije ni proživio.

Od malih nogu bio sam „putnik“. Čini mi se otkako sam stao na noge, u mislima mi je bila samo šetnja, ljubav prema bližnjima, životinjama i prirodi. Išao sam, kako sam već i spomenuo u početku selo,  u područnu Osnovnu školu „Pale“ u Dovlićima. Put do škole nije bio nimalo lagan za dijete razredne nastave koje je pješačilo u jednom pravcu sat i po vremena. Ali, naprotiv, to je bilo izrazito zdravo i ja se ponosim što sam to sve prošao. Ponosim se roditeljima i njihovom brigom o meni. Ponosim se svojim pokojnim djedom koji me je naučio nekim vrijednostima u životu. Ponosim se ljudima iz sela koji su me u to vrijeme okruživali, tih staraca kojih više nema.

Sad se sve promijenilo. Djeca su postala robovi tehnike i automobila. Često mi se djeca čude što idem u prodavnicu pješice, jer zaboga, to je daleko i treba se ići automobilom. Onda se roditelji pitaju zašto im djeca imaju ravne tabane, krive noge, zašto se brzo umaraju i zašto su stalno prehlađeni. Odgovor leži pred njima, a na njima je da se probude.

I dan-danas sam veliki ljubitelj šetnje i prirode. Prije tri dana sam prešao skoro 16 km pješice za tri i po sata. Otišao sam u svoje selo, zatim sam otišao u selo gdje mi živi baka, a nakon nje sam posjetio svoju učiteljicu Ljiljanu Knežević. Uvijek kad je vidim, sjetim se tih dana škole kad smo svi trčali oko nje da bi dotakli krzno njene duge bunde, a takođe, njeno postojanje, stav i govor, jako me podsjećaju na ženu koju sam besprijekorno volio, to jeste, moju tetku koju sam nažalost izgubio prije nekoliko godina.

Ako se kod nekoga osjećate prijatno, ako osjećate toplinu ljudi, onda zaboravite i mjesto i vrijeme u kojem se nalazite. Tako sam ja izgubio orijentaciju u vremenu dok sam bio kod učiteljice i njenog muža pa se iskreno nadam da im nisam bio dosadan i da je i njima bilo prijatno sa mnom.

Kažu da dijete najbolje uči od onoga koga jako voli i cijeni. Učitelji ili profesori, ako svojom prisutnošću i toplinom ostave trag u našem sjećanju, tu će zauvijek i ostati. Uvijek sam želio da postanem učitelj kad porastem. Naravno, uzor mi je bila moja učiteljica, a velika podrška su mi bili moji roditelji.

Danas se to sve promijenilo. Gubi se poštovanje, ljubav se svela na novac, uzor postaju ljudi koji to ne zaslužuju, a djecu odgaja ulica. Nekad su roditelji pitali djecu zašto imaju loše ocjene i zašto se ne trude da budu uspješni učenici, a danas je to sasvim suprotno. Naime, roditelji u što većoj mjeri krive profesore i njih pitaju zašto im djeca loše uče. Danas su profesori za sve krivi... Čemu nas vodi novo vrijeme, pred nama je da vidimo.

Ja ostajem ono što jesam – jedan prost čovjek, dostupan svakome u životu. Čovjek pun ljubavi prema životinjama, prirodi, životu i prijateljima...

 

 

Napisano:

23. 5. 2016. godine 

 

 

[ Put kojim sam koracao ] 01 Jun, 2016 07:42

 
 
 

Ne smiješ živjeti svoj život kako drugi žele. Moraš uraditi ono što je najbolje za tebe, makar time povrijedio ljude koje voliš.

Kad sam pročitao datu izreku, odmah sam pronašao sebe u istoj. Uvijek sam se borio da živim život onako kako meni odgovara, ali da time ne bih ugrozio ni sebe, a ni druge ljude oko sebe.

U vrijeme kad sam trebao upisati srednju školu, većina moje familije mi je davala svoje mišljenje šta je za mene dobro, a šta nije, zanemarujući činjenicu da ja imam i svoje roditelje koji su tu pored mene i za mene u svakom trenutku života.

Sjećam se da je tatina sestra jako uticala na njega i čak mu je naređivala šta trebam upisati, a šta ne, šta je to dobro za mene, a šta ne. Jer, za Boga miloga, njena djeca su od rođenja direktori i doktori nauka. Ali, ja sam i tad živio život svoj. Nekad moramo i povrijediti ljude oko sebe zarad sebe, jer sebi smo najpreči. To nije nikakav egoizam. Mi sami biramo svoj put pa da li će on biti pun trnja ili gladak kao list, sve zavisi od nas i od naše istorije života. Da sam išao tuđim putem, a ne svojim, sigurno bih bio nesrećan.

Danas kad pogledam iza sebe – nema nikoga od savjetnika – tu su moji roditelji koji su mi bili najveća podrška u svemu.

Živimo svoj život, a ne život na koji nas upućuju drugi. Jedino tako ćemo biti srećni i uspješni, jer sve što se radi s ljubavlju daje velike plodove i velike dobitke.

Svako ima pravo da živi svojim životom, a ne životom drugih ljudi. 
 
 
[ Poezija ] 11 Maj, 2016 21:34
 
 
 
Zatvori oči,
osjeti tišinu,
samo naš dah nek' se čuje,
usne moje kad dodirnu tvoje,
dva tijela
u jednu dušu nek' se spoje.
 
Zatvori oči,
opusti se i voli -
nismo više stranci
koji na putu jednom stoje.
Sad smo jedna duša
u dva tijela,
koja se divljački vole.
 
 
[ Put kojim sam koracao ] 04 Maj, 2016 21:05

 

Budim se. Čujem cvrkut ptica i naslućujem odmah da će biti sunčan dan. Okrećem se i gledam kroz prozor – sunčevi zraci padaju na vrhove procvjetale kruške.

Lijen sam da ustanem odmah. Osjećam se lijepo u toplom krevetu i zvuku ovih prelijepih pjevačica. Uvijek sam smatrao prirodu nečim posebnim. Prija mi boravak ovdje u selu – vazduh, ne zagađena priroda, mir i tišina.

Već počinju komentari zašto sam ovdje dugo vremena. Ali, to me ne dotiče. I kad pročitamo neku knjigu, kad pogledamo neki film, kad vidimo u butiku neki dobar komad odjeće – komentarišemo. Komentara će uvijek biti, ali sve ih manje ima za dobre stvari. Svi gledaju kako da naprkose jedni drugima i sve je to, po meni, problem ove države i nezaposlenja pa ljudi se nemaju čime baviti.

Odoh ja daleko od ovog jutra.

Ustajem, namještam krevet, umivam se, ložim vatru i pravim kafu. Otkako sam ovdje u selu nijednom nisam koristio električni šporet, jer mi priroda sve daje. Mace su mi noćas izašle u WC u 3h, a tako rade svaku noć, pa ih dozivam da dođu u kuću na doručak. Možda zvučim čudno kao što mi pripisuju da sam čudak, ali životinje nisu krive što ih držimo i zašto da se pate.

Na TV-u najavljuju toplo vrijeme na dugoročnoj prognozi. Ovdje u selu mi nije potrebno da slusam prognozu vremena, jer mi vrijeme uvijek kažu ptice svojim cvrkutanjem/pjevanjem. Kad ptice krase veče svojom pjesmom to znači da će sutrašnji dan biti sunčan i lijep, a kad je veče tiho, toplo i bez cvrkuta, tada odmah znam da će biti promjena vremena. Slično sam čuo i za paukove i za njihove mreže, ali to nisam upratio, jer mi se gade ti mali insekti. Za njih kažu da, kad su u sredini svoje mreže, biće lijepo vrijeme, a kad su u nekom dijelu mreze, tada najavljuju promjenu vremena.

A sada je vrijeme za jutarnje poslove u selu – prvo dajem Medu doručak, a zatim idem u štalu da namirim ostatak životinja. Nije mi nimalo lako, priznajem, ali činim to vrlo rado za korist porodice. Tješim se da će doći vrijeme kada ću i ja malo predahnuti, kada će se isplatiti moje učenje i stečene diplome, a do tada ću se boriti i neću posustati duhom niti ću ležati i čekati novac od roditelja za kafu na šetalištu ili bilo kojem drugom kafiću i ogovarati prolaznike – to me zaista ne privlači. Ima Boga i Bog sve vidi pa valjda će i mene pogledati jednog dana da nađem pogodan posao.

Maštam da imam ovdje malu drvenu kuću. Prosto je lijepo boraviti ovdje u selu. Uvijek se sjetim moje učiteljice Ljiljane Knežević kad mi neko počne pametovati o selu i gradu. Žena ima sve, a ipak živi na Trebeviću u maloj drvenoj kući. Jako je bitno biti zadovoljan sobom i onim što imamo. 

[ Poezija ] 13 Januar, 2016 17:49

 
 
Dođi da me voliš,
jer kad nisi tu
to me tako boli,
ne ostavljaj me samog
sad kad sam ti tako sam...
 
Ja više ne znam da dišem,
moje ulice su tako duge -
bez kraja...
Ni moja ruka više ne zna da piše,
otkad nisi ovdje,
otkad nisi moja...
 
Zato dođi da me voliš,
moja duša ne prestaje da me boli -
ne ostavljaj me sad samog
sad kad sam ti tako sam...
 
 
[ Put kojim sam koracao ] 22 Decembar, 2015 14:41
 
 

 
 
"Takav je život da čovek često mora da se stidi onoga što je najlepše u njemu i da upravo to skriva od sveta, pa i od onih koji su mu najbliži". - Ivo Andrić

Nikad nikome nisam poželio zlo, a poželjeli su mi ga mnogi.
Nikad nikoga nisam uvrijedio sa namjerom, a vrijeđali su me nogi.
Nikad nikome nisam zavidio, a zavide mi mnogi.
 
  • Čemu služi zlo?
  • Čemu služe uvrede?
  • Zašto nekome da zavidimo na njegovom uspjehu?
 
Neispunjeni ljudi - ljudi koji od svog života nisu ništa napravili - puni su zla, kompleksa i zavisti.
 
  • Ako imaš nekoliko diploma za svoj uspjeh i trud, kažu: "Svako danas završi fakultet".
  • Ako kćerka ili sin od rodbine studira nešto suprotno od tebe, kažu: "Moja djeca neće svašta da studiraju. Bolje je i da duže vremena studiraju, ali da je to jači fakultet."
  • Ako imaš bolji telefon - da ne kažem malo skuplji - kažu: "Narod nema šta da jede, a on nosi telefon kao tacnu".
  • Ako se malo bolje obučeš, kažu: "On se manekeniše, a roditelji mu se polomiše od posla".

I ovako u nedogled. 
Niko ne vidi trud i zalaganje za nešto. 

Kad bi se svako brinuo o sebi i o svojoj porodici bilo bi i više poštovanja među ljudima, a samim tim i nesuglasica koje su danas svakodnevne.

Trebalo bi da se vrednuju uspjeh, inteligencija pa čak i fizička ljepota, ali ne, kod nas je to sve na nekom "zavidno" nivou, a ne na nivou koji bi trebao da podstiče uzor.
Ne može nam neko biti prijatelj, a da nam zavidi na nečemu.

Zavist je vid mržnje - to je znak upoređivanja sa drugima.

Svi smo mi ljudi od krvi i mesa, ali smo isto tako i individue za sebe i tako trebamo i da se ponašamo. Primjer lijepog ponašanja, najbolje je predstavljen u Šopenhauerovoj priči "Bodljikavo prase".

 

BODLJIKAVO PRASE

Kad mu je hladno, bodljikavo prase traži drugu bodljikavu prasad da leže zajedno, da se zbiju jer im je tako toplije.

Da nemaju bodlje, to bi bilo lako, ali bodljikava prasad imaju duge i oštre bodlje. Kada se zbiju u gomilu, bodu jedno drugo. To nije dobro. A nije dobro ni kad im je hladno. Zato se bodljikava prasad dugo muče dok ne nađu neko zgodno rastojanje: da budu jedno uz drugo, a da se ne bodu. To rastojanje predstavlja LIJEPO PONAŠANJE.

To je LIJEPO PONAŠANJE: da ja ne povrijedim tebe, da ti ne povrijediš mene, da pomognemo jedno drugom, da i meni i tebi bude dobro.

Artur Šopenhauer



[ Poezija ] 01 Decembar, 2015 10:00
 
 
 

To tvoje nešto u meni

godinama se skriva,

opasna neka igra –

igrač koji ne zna da pliva.

 

Nesvakidašnja stvar,

istkana nit u srcu –

ljubav bez riječi,

jaka,

al' neuzvraćena...

 

To tvoje nešto,

topi me iz korijena,

miris tvoje kose na ramenu,

zagrljaj jak kao stijena...

 

Prohujali su dani,

ali tvoja i moja

istina stoji...

Naša ljubav je jaka,

ona godine ne broji...

 

  
[ Poezija ] 11 Novembar, 2015 16:07
 
 
 
 
Gledam kako se kapi kiše
slivaju niz prozor,
suton crni
napolju već odavno vlada,
a na stolu
neka stara svijeća dogorjeva,
podrhtava,
kao da se sa mnom jada...
 
Već rođeni snovi se gube
i nestaju kroz maglu,
kao ove kapi kiše
nestaju niz prozor...
 
Zamišljao sam život uz nju
kao iz snova...
 Zatvorila je moje vidike,
kao ova magla u polju
pala je na mene -
nije obratila pažnju
da ja dišem samo za nju,
da ja stojim na dnu mora,
da bez nje ne znam da plivam
i da živim samo za nju...
 
I zato,
ja sad gledam i gledam
kroz ovaj pokisli prozor,
sam,
udišem miris dogorjele svijeće
umjesto toplog tijela njenog,
a ona ko zna gdje je
i ko zna s kim je...
 
Vrijeme prolazi...
 
Vrijeme je da i ja dišem...
 
 
[ Poezija ] 16 Oktobar, 2015 23:42
 
 
 
Da li prava ljubav ikad vene
ili popot starog panja
u duši vječno tinja...
Da li mogu prestati
da teku uspomene
il' se srce mora
vječno da štima...
 
Ali, prava je ljubav
prva i posljednja,
baš kao stari panj gori -
dušu guši,
razmišljanja potiče...
 
I kada je nema
i kad vrijeme prođe,
u nekom djeliću sekunde
pojavi se kat-tad,
pa srce ponovo u tijelu zaigra,
a iz duše lapi stari bol
i prestaje da traje stari jaz... 
 
 
[ Put kojim sam koracao ] 17 Jul, 2015 15:30

 
 
Dok gledam mrava kako se bori da ponese neko drvce i tu njegovu upornost u radu, uzastopno vidim svog oca kroz njegov život. Od malih nogu je bio kao mrav. Nikad ga život nije mazio i uvijek je bio u teškim fizičkim poslovima, uporan baš kao i ovaj mrav.

Ostao je rano bez majke, bez najvećeg oslonca u životu, sa ocem alkoholičarem i dvije sestre. Jedna sestra, moja tetka koju sam volio kao majku, bila je baš kao i on. Sad je više nema i iz dana u dan sve više mi nedostaje njeno prisutvo i njena pažnja. Druga sestra mu je posebna priča. Što se često kaže: „Izrod u oca i majke“. Bar je tako ja vidim, ali da naglasim da ne govorim u njegovo ime. Svaki čovjek i individua za sebe i mislim da svako ima pravo na određeno mišljenje. Ali, da se ja vratim ovome mravu.

Rado se sjećam svog djetinjstva i odrastanja na selu. Kad je počeo rat iselili smo se iz Sarajeva na Trebević, gdje sam odrastao i proveo najljepše dane svoga života. Sjećam se kako sam svaki dan sjedio na ćošku stare kuće i čekao oca da dođe iz rata pa kasnije i iz vojske, gdje je radio poslije rata. Ponekad kad ne bi došao, kad bi morao ostati na dežurstvu, plakao bih što ga nema... Divim mu se u svakom pogledu. On je jedan veliki borac, baš kao i ovaj mrav što me je podstakao da ovo sve pišem i da se prisjećam tih lijepih dana djetinjstva.

Kad smo počeli praviti kuću u Palama, tad nismo imali auto. Svaki dan bi pješice dolazili, nas troje (otac, majka i ja), starom prugom, preko mosta sa pragovima, kroz tunele – tada strasne za mene, jer sam čuo priču o nekakvom drekavcu i bilo me je strah. Radili su i jedno i drugo. Svoju snagu i svoj znoj ostavili su u ovoj kući, za mene, za nas. Bili su uporni kao i ovaj malu mrav koji se bori sa ovim drvcetom.

Sad kad to sve pogledam i kad se sjetim svega, mislim da nikad neću biti kao on, kao njih dvoje. Dva velika borca kroz život. Dva velika mrava koji ponosno koračaju i nose teret svog života – moj ponos, moji roditelji.



[ Put kojim sam koracao ] 16 Jul, 2015 16:56
 
 
 
"Život je kao knjiga. Ne možeš promijeniti strane koje su već
ispisane, ali uvijek možeš početi novo poglavlje".
 
Dok čitamo neku knjigu, iznova i iznova se susrećemo sa raznim događajima koji prate datog junaka/junakinju. Tako je i sa stvarnim životom.
 
Često kažem da je najljepše biti "mali", biti dijete. Odrastanjem, kasnije ili prije, sustignu nas razni problemi, nedostaci poštovanja, ljubavi, gubitak bližnjih i sl, ali uvijek trebamo da se borimo, da budemo sopstveni kritičari i da okrećemo nove, uvijek bolje, strane našeg života.
 
Početi novo poglavlje je veliki iskorak iz brloga problema koji su nas sustizali, ali je najbitnije u svemu da budemo ljudi, da pronađemo nove prijatelje, da imamo vjeru u Boga, da slušamo savjete svakojake i da prihvatimo samo one koji čine i ispunjavaju naš život srećnim.
 
Mislim da je upornost na 1. mjestu. 
  
[ Poezija ] 14 Jul, 2015 10:59
 
 
 
 Malo je stvari potrebno za sreću,

vrijeme – dolazi i prolazi,

zašto da kvarimo svaku priliku nadolazeću,

volimo se,

sve loše ostavimo neka stari.

 

Ti znaš da moj život

nije život bez tebe,

da moj dan nije dan

kad ti nisi tu...

 

Čak i sjeme u polju ima priliku da procvjeta

skupi malo hrabrosti,

iskaži ljubav svoju...

 

Zato dopusti mi da budem

jedna mala zvijezda sazviježđa tvog,

da se jutrom budim sa tvojim likom,

a uvece da se ugrijem

u zagrljaju tvom...

 

Tako je malo stvari potrebno za sreću,

i ti i ja to nismo znali,

sad bih pregazio i rijeku najveću

da samo ti budes

na mojoj lijevoj strani...

 

 

[ Poezija ] 28 Jun, 2015 10:00
 
 
 
 
 Ako me želiš,

 

nađi me -

tu sam na mjestu starom…

Isti onaj čovjek

koji te je volio,

samo sad malo stariji,

sa kosom već sijedom,

i bradom.

 

Ako me želiš,

nađi me -

tvoj sam oduvijek samo i bio.

Iščezlo je vrijeme,

al’ ljubav traje,

i sjećanje ne briše

prohujale dane.

 

Ako me želiš,

nađi me…